Neka dva oka, ponosni drugovi nebeskog svoda, možda sada gledaju u mene, a ako i ne, gledao sam u njih ja, kada sam obećao da ću postati čovjek sa manirima. Čovjek koji za sobom ostavlja trag, trag karaktera. A kriti tu ponosnu stranu svoga lica, bila je preteška misija, jer znati da svakoga trenutka, ako skloniš tu drhtavu, časnu ruku, more parazita zalijepit’ će se za tvoj ponos, za tvoj karakter. Poželjet’ ćeš da si radije ćutao i ne obećavao. Tjeskobno je to kod davanja obećanja, kada ih daje neki tvrd orah. On daje sebe, iako time unaprijed vuče kofer teških odluka koji škripi po asfaltu njegove savjesti i podsjeća ga da ne smije prekršiti datu riječ, jer data riječ je kao fenjer koji osvjetljava put kojim treba da kreneš i pazi ako skreneš, nebo neće oprostiti pogled izgubljenog putnika, koji se davi zbog prevelikog zalogaja svojih riječi. A padnu one tako prečesto, posmatrajući druge kako su pale iz usta lažljivaca koji htjedoše obmanuti svijet. Jedini obmanut bijah ja, kad rekoh: ,, Oče za mene tvoja je posljednja” . Umorne oči sklopile su se u spokoju, dok su pogledom što ga smrt doziva vjerovale da nisam pred njima toliko slab kakvim se činim i da vrijeme će otkriti neke tajne niti, kako da se svaki san ostvari, što bar sjetom na posljednji susret, neću svoj sram kriti. Izgubljeni putnik uzeše život svoj u ruke i datu riječ, kad shvati da kroz usta svašta izađe, biće kasno već. Ali možda ipak pokuša biti vojnik svog poziva.
#some people deserve more than mere dedication, but sometimes that’s the only thing you can do for them.
#Dzeniita ✍🙂
Ruko_pis✒ 