Nekako je dobro tiho, slabije se čuje, još slabije vidi Neotkrivenošću njegova vrijednost sve više raste Ne dokazuje se nikome Vidi Onaj ko treba Sasvim joj je dovoljno da se zbog nje osjećaš produktivno Da ne gubis nadu Da se ne predaš
Zlo se dere na sva zvona Vrišti, hvali, ubija sluh Uvijek je prvo na tapetu Uvijek se nekako nanjuši kao krv Kada se jednom otme kontroli Niko ga više ne zarobi Umu je lakše njemu se prilagoditi Za dobro se treba pomučiti
Što bi dobri bili A život samo jedan Sve probamo A opet prazni i neiskusni Ima neka čudna privlačnost u zlu Ima nešto đavolje zbog čega dobro većinom samuje
Sanjam živi san Osmjehuješ se u prolazu Maziš me umornim očima
Sanjam držiš me za ruku Sanjam našu mirnu luku Sanjam kako debelim nožićem guliš svoju drvenu dušu Sanjam impokrita koji se proda za lažnu ljubavnu muku Sanjam…
Crtam te po sjećanju Iako te nema ni tamo Ali kad zaspim u snovima si Ne tumačim ih Uzaludno je to
Sve što ima veze sa tobom Projekcija je davne ljubavi Ti si u nepoznatim svjetovima Na ulici mi se ne prepoznajemo.
Pamtim te kroz stare krošnje jabuka Crvenih kao tvoje usne i boje koju si najviše voljela Pamtim te kao vjernog prijatelja u tijelu neodoljive žene Pamtim te kao najboljeg druga Sa kojim sam pio i svađao se oko nogometa Slatko popuštajući ti Pamtim te kao živahnog djevojčurka
Voljela si da budeš uvijek u pravu Nije me bilo briga ni da tjeraš sa mnom šalu Volio sam samo te posmatrati kao da je zadnji put Dok do toga nismo stigli
Bili smo vatra Žige su nas prestigle Valjda što su tek se rasplamsavale Mi smo se gasili Još napipavam po pepelu desetim opuškom Žigicu tek za pamćenje
Traži me sjećanje Pamtim ti ime Pamtim ti ljubav Pamtim ti lice Pamtim i one beznačajne sitnice Pamtim te svu Pamtim i te godine Uvijek sam pamtio ono što ne treba Uvijek sam pamtio ono što sam htio Na trenutke bih sumnjao u tvoju inteligenciju sa slabim pamćenjem A evo ja te još pamtim A ti si od misli o meni sasvim bezbijedna
Neka dva oka, ponosni drugovi nebeskog svoda, možda sada gledaju u mene, a ako i ne, gledao sam u njih ja, kada sam obećao da ću postati čovjek sa manirima. Čovjek koji za sobom ostavlja trag, trag karaktera. A kriti tu ponosnu stranu svoga lica, bila je preteška misija, jer znati da svakoga trenutka, ako skloniš tu drhtavu, časnu ruku, more parazita zalijepit’ će se za tvoj ponos, za tvoj karakter. Poželjet’ ćeš da si radije ćutao i ne obećavao. Tjeskobno je to kod davanja obećanja, kada ih daje neki tvrd orah. On daje sebe, iako time unaprijed vuče kofer teških odluka koji škripi po asfaltu njegove savjesti i podsjeća ga da ne smije prekršiti datu riječ, jer data riječ je kao fenjer koji osvjetljava put kojim treba da kreneš i pazi ako skreneš, nebo neće oprostiti pogled izgubljenog putnika, koji se davi zbog prevelikog zalogaja svojih riječi. A padnu one tako prečesto, posmatrajući druge kako su pale iz usta lažljivaca koji htjedoše obmanuti svijet. Jedini obmanut bijah ja, kad rekoh: ,, Oče za mene tvoja je posljednja” . Umorne oči sklopile su se u spokoju, dok su pogledom što ga smrt doziva vjerovale da nisam pred njima toliko slab kakvim se činim i da vrijeme će otkriti neke tajne niti, kako da se svaki san ostvari, što bar sjetom na posljednji susret, neću svoj sram kriti. Izgubljeni putnik uzeše život svoj u ruke i datu riječ, kad shvati da kroz usta svašta izađe, biće kasno već. Ali možda ipak pokuša biti vojnik svog poziva. #some people deserve more than mere dedication, but sometimes that’s the only thing you can do for them.
Ruko_pis✒ 